POVIJEST PRIVREMENOG ZAPOŠLJAVANJA
Američki odvjetnici Elmer L. Winter i Aaron Scheinfeld možda su razmišljali „prokletstvo, još i ovo“ kad su 1948. godine uzaludno pokušavali pronaći kvalificiranu zamjenu za svoju tajnicu koja je bila na bolovanju.
Kad su shvatili da zasigurno nisu jedini koji moraju rješavati takve probleme, još su iste godine osnovali tvrtku Manpower Inc. u mjestu Milwaukee, SAD. Ideja je zaživjela i nova branša modernog privremenog zapošljavanja sljedećih je godina diljem SAD-a postigla golem uspjeh. Nezaustavljivo širenje u Sjedinjenim Američkim Državama stiglo je i do Europe otvaranjem dvaju ureda u Parizu i Londonu 1956. godine.
Zakon o dokazu o radu
Njemačka povijest privremenog zapošljavanja započinje u vremenu nakon Prvog svjetskog rata. Plaćeno posredovanje radne snage prvi je put regulirano 1922. godine donošenjem Zakona o dokazu o radu. Dijelovi tog zakona preuzeti su 01. srpnja 1927. godine u novi Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i osiguranju u slučaju nezaposlenosti, skraćeno AVAVG. Odredbom predsjednika Njemačkog Carstva 06. listopada 1931. godine posrednici su već tada u cijelosti imali obveze poput pravih poslodavaca. Vladavinom nacionalsocijalista u Trećem Carstvu sve aktivnosti posredovanja u ovom području zapale su 05. studenog 1935. godine pod potpuni monopol. Tadašnje privremeno zapošljavanje time je bilo praktički mrtvo.
AVAG
Tek godinama nakon ove stravične vladavine, nakon što je dana 10. ožujka 1952. godine osnovan takozvani Savezni zavod za posredovanje u zapošljavanju i osiguranje u slučaju nezaposlenosti, odredbe zakona AVAVG iz 1927. godine ponovno su stupile na snagu. U tom razdoblju Nijemci su razumljivo imali drugih briga osim da nastave, dalje razvijaju i moderniziraju dobre ideje iz prošlosti.
Monopol u posredovanju
U međuvremenu je ekspanzija privremenog zapošljavanja zahvatila i Europu. Vodeću ulogu modernog privremenog zapošljavanja u Njemačkoj imalo je švicarsko poduzeće ADIA Inderim, koje je 1962. godine otvorilo podružnicu u Hamburgu. Aktivnost poduzeća ADIA – Interim uskoro je, razumljivo, potaknula i Savezni zavod za zapošljavanje da podnese kaznenu prijavu jer je vidio da je njegov monopol u posredovanju ugrožen. Ogledni slučaj razvukao se preko svih sudova. Presudu je 04. travnja 1967. godine donio Savezni ustavni sud u Karlsruheu: Širenje monopola u posredovanju u zapošljavanju na ugovore o ustupanju zaposlenika člankom 37 AVAVG nije u skladu s temeljnim pravima slobode u odabiru zanimanja prema članku 12 Temeljnog zakona.
Minimalna zaštita
Ekspanzija usluge „privremenog zapošljavanja“ započela je i u Njemačkoj. Kako bi se zajamčila minimalna zaštita privremenih radnika, kao što je tražio Savezni socijalni sud u jednoj presudi iz 1970. godine, godine 1972. stupio je na snagu Zakon za reguliranje ustupanja radnika u obliku obrta (Zakon o ustupanju radnika – skraćeno AÜG). Uvođenjem ovog zakona zakonodavac je slijedio različite ciljeve:
- ovisnost mogućnosti ustupanja radnika o posjedovanju dozvole
- razgraničavanje ustupanja radnika od posredovanja pri zapošljavanju
- sprječavanje dugoročnog ustupanja radnika
- stavljanje usluga ustupanja radnika pod državnu kontrolu
- osiguranje zaštite na radu i socijalne sigurnosti privremenih radnika
- jamstvo posebne zaštite za inozemne zaposlenike
Crne ovce
Donošenjem zakona AÜG Savezna je vlada istodobno bila zadužena da svake dvije godine izvijesti o iskustvu s primjenom zakona. Nažalost, ni ova nova, perspektivna i moderna branša nije ostala zaštićena od bezobzirnih poslovnjaka. Crne ovce nisu se pridržavale obveza poslodavaca i socijalnih pitanja. Razotkriveni slučajevi dospjeli su u izvještaje o iskustvima Savezne vlade. Iz toga je proistekla zabrana ustupanja u građevinskoj industriji jer je ondje zabilježena većina prekršaja. 1. siječnja 1982. godine zakonom je zabranjeno „ustupanje zaposlenika u građevinskim obrtima za poslove koje uobičajeno obavljaju radnici“. Ustavna tužba protiv toga presudom je iz veljače 1988. godine bila bezuspješna.
Izmjene
Od tada su uslijedile su različite izmjene zakona AÜG. Privremeno zapošljavanje također se mora neprestano prilagođavati tržištu i okolnostima koji se mijenjaju. Osobito za vrijeme prijedloga za socijalnu pomoć značajno su se izmijenili okvirni uvjeti za ustupanje zaposlenika. Tako od 1. siječnja 2004. godine ne postoji ograničenje najduljeg trajanja ustupanja radnika, a ukinute su zabrane sinkroniziranog rada i ponovnog zapošljavanja. Paralelno s tim zakonski je u sustav privremenog zapošljavanja uvedena obveza jednakog postupanja sa sličnim stalnim zaposlenicima u suradničkom poduzeću (princip equal pay/equal treatment) te je socijalnim partnerima dopušteno da određuju tarife prema posebnostima branše privremenog zapošljavanja.
To se u međuvremenu dogodilo. Tako je iGZ s tarifnim udruženjem za privremeno zapošljavanje svih pojedinačnih sindikata kod DGB-a donio zaključak koji određuje odgovarajuće uvjete rada za sve sudionike. Sa sljedećom reformom zakona AÜG u travnju 2011. godine učinjene su daljnje potrebne prilagodbe Direktive EU o privremenom zapošljavanju, uvedena je donja granica plaće opće primjene kao i uklonjen takozvani “efekt rotirajućih vrata”, kako privremeno zapošljavanje ne bi bilo zloupotrijebljeno za damping plaća.
Moderne usluge
Privremeno zapošljavanje sastavni je dio našeg današnjeg globaliziranog gospodarstva. Većina poduzeća u međuvremenu se služi ovom modernom uslugom te je prisutan trend rasta. Prihvaćenost ovog fleksibilnog oblika rada unutar društva također se znatno povećava, osobito zaključivanjem kolektivnih ugovora za pojedinačna područja.
Normalni radni odnos
Sigurno je: tvrtke za privremeno zapošljavanje sasvim su normalna poduzeća. Privremeni radnici sasvim su normalni zaposlenici. Ostala sasvim normalna poduzeća oslanjaju se na potporu poduzeća za privremeno zapošljavanje te na njihove fleksibilne radnike. Privremeni rad ne znači rad na određeno vrijeme, već podrazumijeva uključivanje zaposlenika suradničke tvrtke bez vremenskog ograničenja. Privremeno zapošljavanje je odnos trokuta između poduzeća za privremeno zapošljavanje– privremenog radnika – klijenta (korisnika usluge). Poduzeća za privremeno zapošljavanje podliježu svim obvezama poslodavca, odobravaju i plaćaju godišnji odmor, plaćaju naknade socijalnog osiguranja i porez na plaću te su obvezni poštivati sve postojeće zakone o radu i socijalnim pitanjima. Poduzeća za privremeno zapošljavanje zaključuju ugovor sa suradničkim poduzećem o radnom učinku privremenog radnika.
Izvor: iGZ
